ČlanciKako popraviti ocjene?
Dragi učeniče, vrijeme u prvom polugodištu je prošlo veoma brzo. Nećeš se ni okrenuti, a kraj školske godine će pokucati na vrata. Jesi li zadovoljan rezultatima uspjeha u učenju? Ukoliko nisi, već sada je pravo vrijeme da poduzmeš nešto i popraviš svoje ocjene. Odakle početi? Šta trebaš učiniti da olakšaš taj korak? Ukoliko ne želiš da ti se nakupe jedinice, bilo bi pametno aktivirati se odmah. U protivnom, sve ćeš morati rješavati u kratkom vrmeneskom roku, što nije nimalo lahko i zabavno. Ako te negativna ocjena nije motivirala za rad, znaj da ispravljanje nije toliko nemoguće kao što ti se možda čini. Evo nekoliko savjeta, koji će ti na tom putu olakšati:
Tako će ti se činiti da ga manje ima. Odlična je ideja nagraditi se poslije učenja. To će ti dati motivaciju za rad.
Učenice Novinarske sekcije
Povezanost stilova roditeljstva i kvalitete privrženosti kod adolescenata
TEORIJSKI OKVIRPiše: Emina Beganović, prof. razredne nastave učiteljica u PU OŠ "Hasan Kjafija Pruščak" Zenica
Počevši od samog pojma porodice različiti autori je definiraju na različit način, pa tako kada je riječ o porodici Krstić (1996, prema Efendić-Spahić, 2014:15) navodi da „porodica predstavlja društvenu zajednicu osoba koje zajednički žive, u krvnom srodstvu ili bračnim vezama“, dok Grgin-Lacković (2006, prema Efendić-Spahić, 2014:15) navodi „porodica se kao institucija razvija od nižeg oblika prema višem razmjeru i prati civilizacijski i društveni razvoj. To se očituje i u nekim sociološkim definicijama porodice u kojima se ističe da je porodica primarna društvena zajednica bio-psiho-socijalnog karaktera.“ S druge strane, neki autori smatraju da je porodica mjesto gdje se zadovoljavaju različite potrebe, a o kojima Vukasović (1997, prema Efendić-Spahić, 2014:16) navodi da „u okviru porodice svi njeni članovi zadovoljavaju svoje osnovne potrebe: emocionalne, psihosocijalne, materijalne, duhovne, kulturne, potrebu za ljubavlju i potomstvom.“ Na tragu toga, odnosi koje dijete formira u porodici odražavaju se na razvoj njegove ličnosti u budućnosti, te s tim u vezi ukazujući na važnost roditelja kao iznimne podrške, u stručnoj literaturi se navodi: Fenomen roditeljskog ponašanja i odnosa prema djeci možemo definirati kroz roditeljsku podršku i roditeljsku kontrolu. Roditeljska podrška predstavlja važan elemenat roditeljskog ponašanja i izražava se kroz prisustvo brige, bliskosti i izgradnje emocionalnih veza kojima roditelji obasipaju svoju djecu. (Alić, 2012:134) Važnost sticanja osjećaja pripadnosti i ljubavi u porodici odražava se na budući život djeteta, o čemu Pašalić-Kreso (2004:139) navodi sljedeće: Osjećaj pripadanja i kvalitet ljubavi koju dijete doživi su suštinski ne samo za kasniji razvoj dječije ličnosti i njenu socijalizaciju nego i za njeno preživljavanje. Iskustvo o tome šta znači biti voljen i željen, dijete stiče upravo u obitelji i to će činiti na osnovu njegove sposobnosti da bude voljeno i od drugih osoba izvan obitelji. Skladna porodična dinamika treba biti cilj i težnja svake porodice, i ona je u uskoj vezi sa privrženošću koju dijete ostvaruje sa članovima porodice, te u tom smislu Berk (2008, prema Efendić-Spahić, 2014:25) o privrženosti navodi sljedeće: Privrženost je snažna emocionalna povezanost koju čovjek ostvaruje sa posebnim ljudima u svom životu i koja kod pojedinca izaziva ugodu i radost kada je sa njima u interakciji, a u razdobljima stresa, njihova blizina može biti izvor utjehe. Roditeljska kultura uvjetovana je roditeljskim ponašanjem, a samim time i roditeljskim stilovima. Najčeća podjela roditeljskih stilova jeste na autoritarni, autoritativni i permisivni. Na tragu toga, Baumrind (1971, prema Pašalić-Kreso, 2004:211) je roditeljske stilove opisala na način da se autoritarni roditeljski stil opisuje terminima odlučnosti, zahtjevnosti, kontrole, preciznosti, nepopustljivosti i dominantnosti. Roditelji koji pripadaju autoritarnom stilu roditeljstva uspostavljaju nefleksibilna pravila koja se teško mijenjaju dok se djeci ne dopušta da iznesu vlastite stavove. Ovakav stil također ima izražen velik nivo kontrole. Kada je riječ o autoritativnom stilu roditeljstva Baumrind ga opisuje kao stil koji podrazumijeva responsivnost i ravnotežu. U ovom stilu prisutan je balans između kontrole i brižljivosti. Permisivni stil roditeljstva opisuje se kao labavi odnos u kojem roditelji ne primjenjuju kontrolu i dopuštaju djeci da izražavajući se slobodno i nesputano iskažu vlastita osjećanja i stavove te se odrede spram vlastitih ciljeva i vrijednosti. Pored navedenih stilova, neki autori dodaju još i indiferentni (ravnodušni) roditeljski stil, a kojeg Maccoby i Martin (1983, Berk, 2008, prema Efendić-Spahić, 2014:64) opisuju: Roditelji koji su nisko i na dimenziji topline i na dimenziji nadzora nazivaju se ravnodušnim roditeljima. Roditelji iz ove skupine su često emocionalno distancirani, depresivni i tako preplavljeni životnim stresom da imaju malo vremena i energije za djecu. Dalje, Efendić-Spahić (2014:65) navodi da u ovakvom, indiferentnom stilu roditeljstva „roditelji postavljaju premalo ograničenja svojoj djeci, no pružaju im i malo pažnje, zanimanja i emocionalne podrške. Takav ravnodušni stil roditeljstva ne potiče zdrav socijalni razvoj.“ Na osnovu navedenog može se zaključiti da je autoritativni stil roditeljstva u uskoj vezi sa skladnom porodičnom dinamikom kojoj treba težiti svaka porodica. Ovakav stil roditeljstva utiče na sigurnu kvalitetu privrženosti, i očituje se kroz roditeljsku podršku, dok s druge strane autoritarni stil roditeljstva se najčešće očituje kroz roditeljsku kontrolu nad djecom. Tokom adolescencije dolazi do velikih promjena u sistemu privrženosti. U ovom periodu mladi su više usmjereniji prema vršnjacima iako su roditelji i dalje objekti privrženosti. Međutim, ona iskustva i privrženost koju ostvare u toku djetinjstva nose sa sobom tokom cijeloga života. Efendić-Spahić (2014:123) navodi da „za odrasle, kao i za djecu, privrženost je izvor sigurnosti. Ono što se želi od objekta privrženosti otprilike je jednako svakom stadiju razvoja.“ Kada je riječ o vrstama privrženosti, Ejnsvort, kao i Nicel i saradnici (Ainsworth, 1969, Nietzel et al., 2002, prema Alić, 2012:135) općenito govori o dvije vrste privrženosti: sigurnoj i nesigurnoj, dok Efendić-Spahić (2014:40) u svome djelu navodi da se na osnovu ponašanja djece u nepoznatoj situaciji razlikuje:
Nesigurna privrženost raščlanjena je prema Ainsworth (1969, Nietzel et al., 2002, prema Alić, 2012:135) na: izbjegavajuću, opiruću i neorganizirano-orijentiranu privrženost, na što upućuje također i klasifikacija koja je prethodno navedena prema Efendić-Spahić (2010:40). Bartholomew (1993, Lacković-Grin i Ćubela-Andorić, 2006, prema Efendić-Spahić) dalje navodi da „iako postoje različitosti između privrženih veza u djetinjstvu i u odrasloj dobi, dinamika je ista.“ S tim u vezi, kada je riječ o sigurnoj privrženosti, Efendić-Spahić (2014:40) smatra da djeca koja pripadaju sigurnom tipu privrženosti roditelje koriste „kao sigurnu bazu iz koje istražuju okolinu.“ U ovakvom tipu privrženosti, prije adolescencije, djeca aktivno traže kontakt sa roditeljima, dok u periodu adolescencije, na roditelje gledaju kao na podršku. Iako su sada u fazi ostvarivanja emocionalnih odnosa sa osobama izvan porodičnog okruženja, roditelji i dalje ostaju izvor podrške. Karakteristike izbjegavajuće privrženosti Efendić-Spahić (2014:40) opisuje na način da djeca koja pripadaju ovakvom stilu privrženosti na roditelje gledaju kao na osobe sa kojima ne ostvaruju bliske kontakte. Isti način ponašanja pokazuju kako prema roditelja tako i prema nepoznatim osobama. Opisujući opiruću privrženost, Efendić-Spahić (2014:40) navodi da u momentima odvajanja od roditelja, djeca koja pripadaju ovakvom stilu privrženosti „često traže roditeljevu blizinu i ne istražuju okolinu.“ Također, karakteristika ovakve privrženosti jeste i da djeca prema roditeljima pokazuju ljutnju i otpor zbog odvajanja. Neorganizirano-neorijentirana privrženost prema Efendić-Spahić (2014:41) predstavlja najveću nesigurnost. Djeca koja pripadaju ovakvom tipu ravnodušna su i depresivna. S obzirom da je adolescencija općenito osjetljiv period, jako je važno da privrženost koju djeca ostvare sa roditeljima u djetinjstvu pozitivno se odrazi na formiranje njihove ličnosti u periodu adolescencije. Skladna porodična dinamika podrazumijeva sigurnu privrženost koju osoba ostvaruje sa članovima porodice. Rezultati dosadašnjih istraživanjaKada je riječ o dosadašnjim istraživanjima, fenomen roditeljskog ponašanja i odnosa prema djeci opisan je kroz roditeljsku podršku i kontrolu. Podrška se odnosi na sigurnu kvalitetu privrženosti, dok se kontrola općenito odnosi na nesigurnu kvalitetu privrženosti. Na osnovu istraživanja koje su proveli Amato i Booth (1997, prema Alić, 2012:134) došli su do zaključka da „roditeljska podrška predstavlja važan elemant roditeljskog ponašanja i izražava se kroz prisustvo brige, bliskosti i izgradnje emocionalnih veza kojima roditelji obasipaju svoju djecu“, dok s druge strane „roditeljska kontrola je drugi jednako važan fenomen, koji se prepoznaje u stupnju fleksibilnosti ili rigidnosti koje roditelji ispoljavaju odgajajući djecu, insistirajući na određenim pravilima i nastojeći disciplinirati ponašanje djece.“ Na tragu prethodno navedenoga, Amato i Booth (1997, prema Alić, 2012:134) dalje navode da „stupanj podrške i kontrole ima najizravniji utjecaj na društveni, psihološki i pedagoški razvoj djeteta“, te da su „pozitivni učinci na polju samopoštovanja, socijalnih vještina i kompetentnosti, psihološke prilagodbe i školskog postignuća u najdirektnijoj vezi s većom prisutnošću roditeljske podrške kao važnog elementa roditeljskog ponašanja.“ U istraživanjima koje je provela Ainsworth (1969, Nietzel et al.,2002, prema Alić, 2012:135) navela je važnost ranog vezivanja za majku i druge važne osobe u životu djeteta, odnosno formiranje sigurne privrženosti u djetinjstvu. Naime, na osnovu istraživanja „Bostonskih majki“ došla je do saznanja da približno 57% majki i djece može biti svrstano u sigurni tip privrženosti, 25% kao ambivelentni, dok je 18% klasificirano kao izbjegavajući tip privrženosti. Ista autorica, također navodi sljedeće: Količina emocionalnog i socijalnog kapitala te responsivnost majki u kontekstu zadovoljavanja potreba i stupnja zahtjevnosti djece, utvrđeno je ovim istraživanjima, oblikovat će specifični top privrženosti koji se u doba odraslosti prelama i prenosi u sve druge odnose jedne osobe prema drugima. (Ainsworth, 1969, Nietzel et al., 2002, prema Alić, 2012:135) Dalje, o ulozi oca i njegovom uključivanju u odgoj, pri čemu se na taj način formira triangularni odnos, Nikolić i sar. (1996:31) navode da: „kada je otac investiran u triangularnom odnosu, biva prepoznat i shvaćen sa specifičnim značajkama, te se tada može reći da je stvoren obiteljski nukleus.“ Pored navedenih istraživanja, Matsumotova (2003, prema Alić, 2012:135) istraživanja privrženosti u kros-kulturalnim studijama ukazuju također na činjenicu da djeca koja ostvaruju sigurnu privrženost sa roditeljima „rastu s povjerenjem u sebe, budući da su podizana na temeljima povjerenja koje su stekle u majčinu naklonost i dostupnost“, što će se pozitivno odraziti u periodu adolescencije, i omogućiti im da „uspješno izlaze na kraj sa životnim teškoćama i nisu opterećeni negativnim tragovima djetinjstva.“ S druge strane, kada je riječ o nesigurnoj privrženosti, Matsumoto (2003, prema Alić, 2012:136) navodi da majke koje su na djecu u djetinjstvu djelovale nametljivo i prestimulirajuće, učinit će da djeca „naučena nizom odbacivanja i očekivanja koja se redovno ne ispunjavaju, odbacuju očekivanja i potrebu za vezivanjem, ostajući u distanciranom kontaktu sa majkom.“ Van Ijzendoorn (prema Macuka, 2010:64) smatra da osobe koje su uspostavile sigurni tip privrženosti sa svojim roditeljima, u budućnosti, kada i sami postanu roditelji, prenose vrijednosti stečene u djetinjstvu na vlastitu porodicu, te u vezi s tim navodi sljedeće: Pregled većeg broja istraživanja o utjecaju razvojnih iskustava roditelja pokazuje kako su roditelji koji su uspostavili sa svojim roditeljima siguran stil privrženosti osjetljiviji te iskazuju više emocionalne topline, tj. prihvaćanja vlastitog djeteta u usporedbi s roditeljima koji su imali nesiguran stil privrženosti. Uzimajući u obzir sve veće zahtjeve današnjice, roditelji bivaju primorani da žrtvuju vlastito slobodno vrijeme i vrijeme koje provode u obitelji i sa djecom, zbog čega djeca, nerijetko, ispaštaju. Ukazujući na tu činjenicu, Suzić (2005:392) navodi sljedeće: Roditelji nemaju dovoljno vremena da se bave svojm djecom. Osim toga, odgovorno roditeljstvo nije dostiglo nivo svijesti o potrebi pedagoške pomoći djetetu. Prepušteno medijima, ulici i sam o sebi, dijete danas ostaje uskraćeno za toplinu i skrb majke i oca. Maccoby (1980, prema Pašalić-Kreso, 2004:210) o važnosti primjene autoritativnog stila roditeljstva i prisustva sigurne privrženosti navodi: Roditeljska toplina i ljubav vezuju djecu za roditelje na pozitivan način- ona doprinosi da djeca postanu responsivnija i spremnija da prihvate roditeljsko vođenje. Ako je odnos roditelj-dijete blizak i topao roditelji mogu primjenjivati i neophodnu kontrolu bez primjene teških disciplinskih postupaka.
Glavna hipoteza Polazi se od pretpostavke da postoji statistički značajna povezanost između stilova roditeljstva operacionaliziranih kroz roditeljsku podršku, kontrolu i autonomiju i kvalitete privrženosti kod mladih (sigurne, zavisne i izbjegavajuće). Podhipoteze
Na osnovu navedenih korelacija može se zaključiti da je roditeljska podrška ta koja je najprisutnija u odgoju adolescenata i adolescentkinja, ali i da jednako kontrole pružaju otac i majka. O takvim rezultatima Maccoby (1980, prema Pašalić-Kreso, 2004:210) navodi da roditeljska toplina i ljubav vezuju djecu za roditelje na pozitivan način, i da ukoliko je njihov odnos blizak i topao roditelji mogu primjenjivati i neophodnu kontrolu bez primjene teških disciplinskih postupaka. Također, kada je riječ o dosadašnjim istraživanjima o privrženosti, i ovi rezultati se poistovjećuju sa prethodnima, što ukazuje da je sigurna privrženost povezana sa roditeljskom podrškom, i takva djeca prema Matsumoto (2003, prema Alić, 2012:135) rastu sa povjerenjem u sebe jer su podizana na temeljima povjerenja. LITERATURA
ODGOJ DJECE U SVJETLU KUR'ANA
Uzvišeni Allah kaže: „On, Allah, je Taj koji je poslao nepismenim ljudima izaslanika, jednog od njih, koji im citira Njegove dokaze, duhovno ih čisti, te podučava Knjizi i mudrosti.“ (Sura El-Džumu'a, ajet 2.) UTJECAJ RODITELJA NA DJETETOVO SAMOPOUZDANJE
Za razvijanje radnih navika djeteta bitno je djetetovo samopouzdanje, njegova motivacija i mogućnost koncetracije.
SAMOPOUZDANJE
Sva istraživanja su potvrdila da je roditeljski interes i zalaganje u toploj i podržavajućoj obiteljskoj atmosferi najbitnije za razvoj školskog uspjeha djeteta. Pri tome odlučujuću ulogu ima vjera djeteta da je sposobno za školski uspjeh (djetetovo samopouzdanje). SAVJETI RODITELJIMA ZA POBOLJŠANJE I UNAPRJEĐENJE ZDRAVLJA ŠKOLSKE DJECE
Zdravi stil života od neprocjenjive je važnosti upravo u ovom životnom razdoblju. Dječji organizam intenzivno raste i razvija se, a to je praćeno naglim intelektualnim i emocionalnim napretkom. Kako bi dijete u svakom od tih područja moglo ostvariti svoj maksimalni potencijal, životni uslovi u kojima dijete živi trebali bi biti što je moguće bolji.
Savremene metode i tehnike učenja
UČENJE PUTEM MENTALNIH MAPA I RWCT METODA
Pružamo mogućnost da svako dijete izrazi svoje mišljenje, kompetencije i kreativnost. Naš primarni cilj je da obezbijedimo učenicima kvalitetnu, savremenu i interaktivnu nastavu. Upućeni smo i pratimo inovativne nastavne metode i trudimo se da ih u što kraćem roku obezbjedimo, kako bismo upotpunili kvalitet izvođenja nastave.
More Articles... |
Odgoj je općenito jedno od najboljih djela, a također, i djelo koje čovjeka može najviše približiti Allahu, dž.š. Odgojni proces je proces poziva, savjeta, upute, prakse, pokazivanja uzora, davanja koristi pojedincu i društvu. Kako odgoj i ne bi bio najveće djelo kada je to prvi i osnovni zadatak svih poslanika i vjerovjesnika, a.s.?
PU OŠ “Hasan Kjafija Pruščak” primenjuje najsavremenije metode i oblike rada. Naš nastavni kadar je usmjeren na svako dijete ponaosob, vodeći računa o ličnosti i potrebama djeteta. Strategije kojima podstičemo našu djecu vođene su razvijanjem motivacije, radoznalosti, interesovanja, istraživačkih sposobnosti i kreativnosti.